Prića o Simbi, i svima nama nanovo pronađenima

Najprije da vas upoznam 🥰

Ovo je Simba, pesonja mog sina i njegove djevojke. Netko ga je kao malenog ostavio pored ceste. Samog, odbačenog psića pronašli su volonteri jedne udruge. Plan mojih mladih bio je da ga uzmu iz udruge te da ga čuvaju dok mu se ne pronađe dom. No, kako to obično biva, svi se međusobno zaljubili ''preko glave'' i nikakav rasatanak ne dolazi u obzir.
Mislim da svi poznajemo puno sličnih prića!

Igrajući se neki dan s ovim malim slatkišem podsjetio me ma nešto.....

Znate, on je tako zvrkast! Veseo! Jedva ga stignemo pratiti pogledom gdje je. Imam osjećaj da
uopće ne zna hodati nego da cijelo vrijeme trčakara J jedva smo ga uhvatili za slikicu!
Jer, nema on vremena za poziranje!

Koliko god me to nasekiralo,  upravo u tome sam prepoznala nešto – silnu zahvalu i radost!

Jer je VOLJEN!

Jer je nekome VRIJEDAN!

Jer je SPAŠEN!

Upravo u tom malom dlakavcu sam prepoznala svoj odnos s Gospodinom.

Ja sam jedna od od ''onih'' obraćenika.

Jedna od onih koja je ''obavila sve'' i onda živjela bez žive vjere.

Jedna od onih koju je Duh Sveti dodirnuo baš u trenucima kad sam najnezahvalnija
i najgora upravo prema Njemu.

I baš kad sam kao taj mali pesonja pomislila da je svemu kraj, da za mene nema spasa,
da sam svih i svega nedostojna, da sam nepovratno razočarala i druge i sebe - došao je On!  
I sve, baš sve, učinio posve novim!

Radost i zahvala milostivom Gospodinu u mom srcu su nemjerljivi! I ja bih, baš kao i Simba, svukuda trčkarala i svima pričala kako je velik naš Gospodin!

Da svi vide tu zaraznu, privlačnu radost kad znaš da si sada
SIGURAN! VOLJEN! VRIJEDAN! SPAŠEN!

A vi drage dušice koje ste, Bogu dragome hvala, oduvijek u vjeri i molitvi nemojte nas poprijeko gledati i zamjerati  sve što ne znamo moliti i koliko griješimo. Ne spominjite što smo sve činili
i ne podsjećajte nas koliko smo nedostojni uopće kročiti u Dom Kristov!

Sve mi to jako dobro znamo.

No Gospodin nas je pozvao i zato - radujte se s nama!
I molimo zajedno da dobri Bog što više odlutalih i nedostojnih pozove u svoj zagrljaj 💙

Nedavno, čekajući u redu za Ispovijed u našoj Katedrali....

Nedavno, čekajući u redu za Ispovijed u našoj Katedrali, prisustvovala sam jednom događaju. Primjetila sam komešanje grupice ljudi, izuzetno lijepo uređenih. Vidjela sam buket cvijeća, stariju ženu kako nasmijano i s ushićenjem dočekuje goste, pozdravlja ih i smješta u drvene klupe.

Pomislila sam – vjenčanje! A ovo je sigurno ponosna majka mladenaca!
No bila sam u krivu. Kako smo kasnije u propovijedi čuli, ona je bila mladenka. No ta je mladenka svoje ''da'' izrekla 50 godina ranije, na istom ovom mjestu. U tome trenu svjedočili smo obnovi vjenčanih zavjeta tog bračnog para. Pomislila sam – 50 godina! Wow! To je tako puno! Puno godina i svega što su im te godine donosile, ali sigurno i odnosile. Za mnoge od nas nedostižno i neostvarivo, koliko god mi čeznuli za takvom ljubavi.
Gledajući ih onako kako stoje pred Gospodinom, promišljala sam o njihovom odnosu o kojem zapravo baš ništa ne znam. Ponosna sam na to što ni u jednom trenu nisam pomislila:
''Blago vama, vi ste imali raj na zemlji kad ste uspjeli toliko dugo ostati u zajedništvu i ljubavi''. Moje misli su bile upravo suprotno tome.
Promišljala sam o njihovim borbama. Strepnjama. Brigama. Žrtvovanju. O njihovim nesuglasicama kojih je zasigurno bilo, no oni su u zajedništvu, strpljenju i razumijevanju sve podnosili i nadživjeli.

Sjećaju li se baš svakog svojeg ''volim te'' i ''molim te, oprosti mi''?
Sjete li se i onih trenutaka kad su poželjeli odustati od svega, no ipak su ostali na istome putu?
Jesu li oni dobili jasniji znak od nas ostalih da je sve to ipak vrijedno borbe?
Sjete li se svake svoje neprospavane noći i prolivenih suza radi neugodne svađe ili sumnji koje su ih okupirale?
Sjete li se i danas koliko su puta popustili onom drugom usprkos svojim željama i planovima?
Znaju li nabrojati baš svaku sitnicu koju su učinili za radost i osmijeh onog drugog?

U tom trenu me prekinuo njihov nježan poljubac i diskretan aplauz dragih gostiju. I ja sam im tiho zapljeskala.

Nikako ne bi bilo dobro dugovječne parove smatrati čudotvorcima. Oni su posebniji od drugih samo u ovome - u vjernosti i spremnosti na borbu i odricanje, za onog drugog kojeg ljube svim svojim bičem. Jer znaju i žele svoje srce darovati iskreno, istinski i požrtvovno. Mnogi će opet reći da sam neizlječiva romantičarka , no ovo je zapravo nešto sasvim drugo. Ovo je divljenje dušama koje su zajedničkom ljubavlju proživjele sve dobro i loše, i ostali jedno uz drugo bez obzira na brojne rane i suze. S godinama kosa se prorijedi, koža nabora i izgubi se mladenački sjaj, ali ono najljepše i najvrijednije u odnosu dvoje ljudi postane neraskidivo. U površnim pogledima na drugoga sve bude površno pa postanu bitne prolazne stvari. No kad srcem zavolimo srce - to je onda Ljubav, trajna, čvrsta i nepokolebljiva!
U kakvom god odnosu trenutno bili vjerujem da dokle god osjećamo da se imamo čemu vratiti, vrijedno je borbe, rukama i nogama ako treba. Dokle god nas dočekuju ruke koje nas i dalje žele grliti, oči koje drugačije sjaje u našoj blizini znajmo da smo ljubljeni iako griješimo i pogriješimo.

I važno je ne dozvoliti ranama da nadjačaju osmijeh.
Ljutnji da nadjača radost.
I da šutnja nadglasa razgovor.

Zato oni i stoje danas tu pred nama, kao simbol hrabrosti i ustrajnosti i bez obzira što ih ne poznajem niti ću ih više ikada vidjeti, ja sam ponosna na njih.

Božji blagoslov i dalje ih pratio!