Pomislila sam – vjenčanje! A ovo je sigurno ponosna
majka mladenaca!
No bila sam u krivu. Kako smo kasnije u propovijedi čuli, ona je bila mladenka. No ta je mladenka svoje ''da'' izrekla 50 godina ranije, na istom ovom mjestu. U tome trenu svjedočili smo obnovi vjenčanih zavjeta tog bračnog para. Pomislila sam – 50 godina! Wow! To je tako puno! Puno godina i svega što su im te godine donosile, ali sigurno i odnosile. Za mnoge od nas nedostižno i neostvarivo, koliko god mi čeznuli za takvom ljubavi.
Gledajući ih onako kako stoje pred Gospodinom, promišljala sam o njihovom odnosu o kojem zapravo baš ništa ne znam. Ponosna sam na to što ni u jednom trenu nisam pomislila:
''Blago vama, vi ste imali raj na zemlji kad ste uspjeli toliko dugo ostati u zajedništvu i ljubavi''. Moje misli su bile upravo suprotno tome.
Promišljala sam o njihovim borbama. Strepnjama. Brigama. Žrtvovanju. O njihovim nesuglasicama kojih je zasigurno bilo, no oni su u zajedništvu, strpljenju i razumijevanju sve podnosili i nadživjeli.
Sjećaju li se baš svakog svojeg ''volim te'' i ''molim te, oprosti mi''?
Sjete li se i onih trenutaka kad su poželjeli odustati od svega, no ipak su ostali na istome putu?
Jesu li oni dobili jasniji znak od nas ostalih da je sve to ipak vrijedno borbe?
Sjete li se svake svoje neprospavane noći i prolivenih suza radi neugodne svađe ili sumnji koje su ih okupirale?
Sjete li se i danas koliko su puta popustili onom drugom usprkos svojim željama i planovima?
Znaju li nabrojati baš svaku sitnicu koju su učinili za radost i osmijeh onog drugog?
U tom trenu me prekinuo njihov nježan poljubac i diskretan aplauz dragih gostiju. I ja sam im tiho zapljeskala.
Nikako ne bi bilo dobro dugovječne parove smatrati čudotvorcima. Oni su posebniji od drugih samo u ovome - u vjernosti i spremnosti na borbu i odricanje, za onog drugog kojeg ljube svim svojim bičem. Jer znaju i žele svoje srce darovati iskreno, istinski i požrtvovno. Mnogi će opet reći da sam neizlječiva romantičarka , no ovo je zapravo nešto sasvim drugo. Ovo je divljenje dušama koje su zajedničkom ljubavlju proživjele sve dobro i loše, i ostali jedno uz drugo bez obzira na brojne rane i suze. S godinama kosa se prorijedi, koža nabora i izgubi se mladenački sjaj, ali ono najljepše i najvrijednije u odnosu dvoje ljudi postane neraskidivo. U površnim pogledima na drugoga sve bude površno pa postanu bitne prolazne stvari. No kad srcem zavolimo srce - to je onda Ljubav, trajna, čvrsta i nepokolebljiva!
U kakvom god odnosu trenutno bili vjerujem da dokle god osjećamo da se imamo čemu vratiti, vrijedno je borbe, rukama i nogama ako treba. Dokle god nas dočekuju ruke koje nas i dalje žele grliti, oči koje drugačije sjaje u našoj blizini znajmo da smo ljubljeni iako griješimo i pogriješimo.
No bila sam u krivu. Kako smo kasnije u propovijedi čuli, ona je bila mladenka. No ta je mladenka svoje ''da'' izrekla 50 godina ranije, na istom ovom mjestu. U tome trenu svjedočili smo obnovi vjenčanih zavjeta tog bračnog para. Pomislila sam – 50 godina! Wow! To je tako puno! Puno godina i svega što su im te godine donosile, ali sigurno i odnosile. Za mnoge od nas nedostižno i neostvarivo, koliko god mi čeznuli za takvom ljubavi.
Gledajući ih onako kako stoje pred Gospodinom, promišljala sam o njihovom odnosu o kojem zapravo baš ništa ne znam. Ponosna sam na to što ni u jednom trenu nisam pomislila:
''Blago vama, vi ste imali raj na zemlji kad ste uspjeli toliko dugo ostati u zajedništvu i ljubavi''. Moje misli su bile upravo suprotno tome.
Promišljala sam o njihovim borbama. Strepnjama. Brigama. Žrtvovanju. O njihovim nesuglasicama kojih je zasigurno bilo, no oni su u zajedništvu, strpljenju i razumijevanju sve podnosili i nadživjeli.
Sjećaju li se baš svakog svojeg ''volim te'' i ''molim te, oprosti mi''?
Sjete li se i onih trenutaka kad su poželjeli odustati od svega, no ipak su ostali na istome putu?
Jesu li oni dobili jasniji znak od nas ostalih da je sve to ipak vrijedno borbe?
Sjete li se svake svoje neprospavane noći i prolivenih suza radi neugodne svađe ili sumnji koje su ih okupirale?
Sjete li se i danas koliko su puta popustili onom drugom usprkos svojim željama i planovima?
Znaju li nabrojati baš svaku sitnicu koju su učinili za radost i osmijeh onog drugog?
U tom trenu me prekinuo njihov nježan poljubac i diskretan aplauz dragih gostiju. I ja sam im tiho zapljeskala.
Nikako ne bi bilo dobro dugovječne parove smatrati čudotvorcima. Oni su posebniji od drugih samo u ovome - u vjernosti i spremnosti na borbu i odricanje, za onog drugog kojeg ljube svim svojim bičem. Jer znaju i žele svoje srce darovati iskreno, istinski i požrtvovno. Mnogi će opet reći da sam neizlječiva romantičarka , no ovo je zapravo nešto sasvim drugo. Ovo je divljenje dušama koje su zajedničkom ljubavlju proživjele sve dobro i loše, i ostali jedno uz drugo bez obzira na brojne rane i suze. S godinama kosa se prorijedi, koža nabora i izgubi se mladenački sjaj, ali ono najljepše i najvrijednije u odnosu dvoje ljudi postane neraskidivo. U površnim pogledima na drugoga sve bude površno pa postanu bitne prolazne stvari. No kad srcem zavolimo srce - to je onda Ljubav, trajna, čvrsta i nepokolebljiva!
U kakvom god odnosu trenutno bili vjerujem da dokle god osjećamo da se imamo čemu vratiti, vrijedno je borbe, rukama i nogama ako treba. Dokle god nas dočekuju ruke koje nas i dalje žele grliti, oči koje drugačije sjaje u našoj blizini znajmo da smo ljubljeni iako griješimo i pogriješimo.
I važno je ne dozvoliti
ranama da nadjačaju osmijeh.
Ljutnji da nadjača radost.
I da šutnja nadglasa razgovor.
Zato oni i stoje danas tu pred nama, kao simbol hrabrosti i ustrajnosti i bez obzira što ih ne poznajem niti ću ih više ikada vidjeti, ja sam ponosna na njih.
Božji blagoslov i dalje ih pratio!
Ljutnji da nadjača radost.
I da šutnja nadglasa razgovor.
Zato oni i stoje danas tu pred nama, kao simbol hrabrosti i ustrajnosti i bez obzira što ih ne poznajem niti ću ih više ikada vidjeti, ja sam ponosna na njih.
Božji blagoslov i dalje ih pratio!
Nema komentara:
Objavi komentar